Poslije životnog vijeka punog rada, uspomena i ljubavi od strane svoje djece, unuka i partnera, veliki broj naših starih ostane sam, bolestan i zaboravljen. Sa godinama se polako gomila i muka, a udružena sa samoćom, veliko je iskušenje kojem ne uspijevaju svi da odole.

Baka Derva Ibrić ima 91. godinu. Dane troši sama i bolesna u Tinji nedaleko od Srebrenika, kraj pruge, gdje je uostalom provela i veći dio života i to sa čovjekom koji nije želio da je ostavi i iznevjeri iako nije uspjela da mu rodi djecu

Ovo je priča o njoj:

– Imam sestru i sestriće. Dolaze mi i donose svašta. Imala sam kuću, zemlje, šume, sve sam im dala. Muž mi je na željeznici radio, pa smo dobili ovaj stan, imam i njegovu penziju. Mi smo napravili kuću, pa nam je zemljotres srušio i onda nam je željeznica dala ovaj stan – priča baka Šemsudinu Durakoviću sa kanala “Bosanska Sehara”.

Pored nje, kaže, otac je imao još četvoro djece. Dva brata su preminula, a dvije preostale sestre, od kojih je jedna nepokretna već treću godinu, sve su što Devra ima na svijetu.

– Sve meni sestra obezbijedi, donese mi sve što treba i sestrići dolaze i donose mi. Brinu se. Moj čovjek je umro prije 20 godina. On je bio zdrav, a ja bolesna ostala. Imala sam 24 godine kad sam se razboljela, zabolio me stomak, daj doktore, bolnicu, kad je došlo da umrem, kažu mi moraju da izvade bubreg. ’65. su mi izvadili bubreg, a ovaj drugi je bolestan. Mučila se sa ženskim bolestima, četiri puta se operisala – kaže baka.

Djecu nije uspjela da izrodi, ali to njenom suprugu nije smetalo, jer je volio bez obzira na izazove koji su pred njim stajali.

– Išla sam kod doktora, on je rekao da treba čovjek da dođe, ja kad sam mu rekla, a on meni kaže: “Pa neću, je l’ si ti sa mnom zadovoljna?”, kažem “jesam, ne goniš me ni na šta”. Lijepo smo živjeli, lijepo se slagali. Njemu je otac davao kuću i pola imetka da me otjera, da me pusti. Bilo je to jednom, dva, tri puta, kaže moj muž: “Neću, ja mogu s njom na putu živjeti” i onda nas je istjerao, nije nam ni kašiku dao. Pao je tu na ledu i kuk slomio, kad je trebalo da dođe kući kaže onima tamo da bi malo da dremne. Kad su pogledali – on mrtav – prisjeća se baka.

Čitav život, kaže, bavila se poljoprivredom, sejala žito i grah pa je nešto uspijevala i da proda.

– Nije mi dosadno sad, navikla sam se sama. Posijaću malo kupusa, paprika, pa možda i prodam nešto. Doktor mi je rekao što više da šetam, ali ne mogu. Malo prođem, pa da mi je slađe leći – zaključuje starica.