ŠTA SE DESILO S DIVLJIM DJETETOM NAĐENIM U ŠUMI U BOSNI: Dragan ga je odgajao i svemu učio, kraj dječakove priče rastužio cijeli region

Istinita priča o divljem dječaku Harisu Pućurici, kojeg su odgajale zvijeri, a sa samo 17 godina ubili ljudi

Bilo je proljeće 1988. kada je grupa lovaca usred šume u istočnoj Bosni – na tromeđi Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore – u čoporu vukova ugledala dječaka koji se kreće četveronoške i reži. Vučju su družinu na mah posmicali, a njega, raščupanog, izgladnjelog, izgrebanog i prekrivenog modricama, skupa s lešinama zvijeri ubacili u kamion i odvezli u civilizaciju. Ondje, međutim, iz njega nitko nije izvukao ni riječ, ne stoga što nije želio govoriti, već stoga što govoriti nije umio. Dječaku posve nepoznata identiteta i podrijetla, lovci su dali ime Haris, pa i prezime: Pućurica, pa mu tako naprečac odredili identitet, vjeru i naciju, onako kako su mislili da je ispravno pa ga predali mjerodavnim službama koje će ga – daleko od znatiželjne javnosti – otpraviti na resocijalizaciju u Beograd. Ova istinita priča poslužila je kao predložak za igrani film “Ničije dijete” srpskog redatelja Vuka Ršumovića koji se s venecijanskog filmskog festivala upravio vratio ovjenčan s tri nagrade, a koncem listopada naći će se na programu Zagreb Film Festivala. Dok reda panegirike, o tom iznimnom filmskom ostvarenju ovih su dana ispisani mnogi tekstovi na kulturnim stranicama diljem regije, no od strukovnih bravura i sjajnih glumačkih ostvarenja tek je jedno bolje: iznimna životna priča dječaka-vuka.

Njezinu rasvjetljavanju, u što smo se uvjerili, novinske arhive neće biti od pomoći, pa će se od iznimne važnosti pokazati razgovor s jedinim svjedokom vremena: dječakovim odgajateljem Draganom Rolovićem.

Istinita priča o divljem dječaku Harisu Pućurici, kojeg su odgajale zvijeri, a sa samo 17 godina ubili ljudi

Bilo je proljeće 1988. kada je grupa lovaca usred šume u istočnoj Bosni – na tromeđi Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore – u čoporu vukova ugledala dječaka koji se kreće četveronoške i reži. Vučju su družinu na mah posmicali, a njega, raščupanog, izgladnjelog, izgrebanog i prekrivenog modricama, skupa s lešinama zvijeri ubacili u kamion i odvezli u civilizaciju. Ondje, međutim, iz njega nitko nije izvukao ni riječ, ne stoga što nije želio govoriti, već stoga što govoriti nije umio. Dječaku posve nepoznata identiteta i podrijetla, lovci su dali ime Haris, pa i prezime: Pućurica, pa mu tako naprečac odredili identitet, vjeru i naciju, onako kako su mislili da je ispravno pa ga predali mjerodavnim službama koje će ga – daleko od znatiželjne javnosti – otpraviti na resocijalizaciju u Beograd. Ova istinita priča poslužila je kao predložak za igrani film “Ničije dijete” srpskog redatelja Vuka Ršumovića koji se s venecijanskog filmskog festivala upravio vratio ovjenčan s tri nagrade, a koncem listopada naći će se na programu Zagreb Film Festivala. Dok reda panegirike, o tom iznimnom filmskom ostvarenju ovih su dana ispisani mnogi tekstovi na kulturnim stranicama diljem regije, no od strukovnih bravura i sjajnih glumačkih ostvarenja tek je jedno bolje: iznimna životna priča dječaka-vuka.

Njezinu rasvjetljavanju, u što smo se uvjerili, novinske arhive neće biti od pomoći, pa će se od iznimne važnosti pokazati razgovor s jedinim svjedokom vremena: dječakovim odgajateljem Draganom Rolovićem.

Dijete s drugog svijeta

Jer, dječak-vuk predan je upravo u njegove ruke, u prijemnu kancelariju negdašnjeg Centralnog prihvatilišta za djecu i omladinu u Beogradu, kamo su vodili svi putevi zabludjelih mališana iz cijele bivše države, mahom zbog sitnih kaznenih djela, provala i džeparenja. Roloviću, tada 25-godišnjaku s tek godinom iskustva u radu s delinkventima, ovaj je delikatan zadatak povjeren upravo zbog inovativnih metoda rada i sjajnih rezultata koje je postizao u kratkom vremenu. Premda je odonda prošlo gotovo četvrt stoljeća, kristalno se jasno sjeća prvog susreta.

– Kad je stiglo, to je dijete izgledalo kao s drugog svijeta – otkriva na početku razgovora. S obzirom da fotografije dječaka nisu dostupne (ovu smo novinsku priču ilustrirali kadrovima iz igranog filma “Ničije dijete”), zamolili smo da ga opiše.

– Bio je visok, krupan dječak, plave kose i plavih očiju, s izrazito dugim rukama. Neprekidno je slinio iz nosa, pokazalo se, zbog kronične upale sinusa… Zapanjujuće, prisjeća se, bilo je otkriće nakon temeljitog liječničkog pregleda da maleni nije fizički oštećen ni na koji način. Zdravstveno zapušten, neuhranjen, s ogrebotinama po tijelu, ali bez ozbiljnijih ozljeda. Premda je njegova dob procijenjena na deset godina, Rolović tvrdi da je lako mogao imati i tri više. Kako su se sporazumijevali? Gestikulacijom, odgovara.

 Nije govorio, samo je ispuštao zvukove nalik režanju. Ipak, imao sam dojam da je razumio većinu onoga što mu govorim. Vrlo se malo kretao, uglavnom bi sjedio ili čučao u dvorištu, sklopio ruke oko koljena i promatrao svijet oko sebe. Kad bi hodao, događalo se da padne pa smo pomislili da ima poremećaj centra za ravnotežu. Poslali smo ga na vještačenje ali ispostavilo se da je razlog banalan, da dječak ne zna hodati u cipelama – priča odgajatelj, pa se prisjeća da je Haris u početku neprekidno bdio.

Odbijao je spavati u krevetu, za ležaj je radije odabrao stolac, a ponekad bi ga pronašli ispod stola u dnevnom boravku. A prehrana, to je posebna priča.

– Jeo je s poda, štiteći hranu, s obje ruke obavijene oko tanjura. Prvih mjeseci nije podnosio kuhanu hranu, a djeca su nam prijavila da iz kante za smeće vadi kosti s ostacima sirovog mesa – priča. – Nije znao čemu služi umivaonik pa smo imali veliki problem naučiti ga higijenskim navikama, kako ga kupati, a osobito sjeći nokte. Kasnije se priviknuo na stvari, recimo, četkicu za zube, koju je čuvao poput najveće dragocjenosti…

Odgajatelj ni danas ne zna protumačiti kako se i zašto s Pućketom, kako su ga nazivali, tako snažno povezao Žika, najsnažniji ali i najproblematičniji dječak u domu. Pod njegovom zaštitom, dječak-vuk ubrzo je naučio pospremati krevet, držati olovku, koristiti metlu i lopatu ali i ophoditi se sa svojom okolinom. Jer, nisu samo vukovi prihvatili tog dječaka, brzo su ga prihvatili i ljudi, pa i zavoljeli, otkriva Dragan Rolović. Tome je prethodio jedan važan događaj.

Susret s rotvajlerom

– Dobro se sjećam toga dana, bila je nedjelja i bio sam dežuran, kad je u dvorište doma uletio rotvajler. Djeca su se razbježala, i tada je iz šetnje naišao Pućke. Ušao je u dvorište pa čučnuo, a pas se zatrčao prema njemu. Svi smo premrli od straha, ali on je ostao sasvim pribran. Ne znam je li mu dječak nešto šaputao, ali pas se toliko umirio da ga je dječak, vodeći ga za ogrlicu mirnog kao pudlicu, odveo do ureda direktora gdje smo ga svezali – prisjeća se Rolović.

Za kratko vrijeme, Pućke se izborio za naklonost ostale djece. Premda su u početku zazirali od njega jer je bio drugačiji, nikad im nije bio meta. Nije dao na sebe i ubrzo je zaslužio poštovanje.

Ljude je prihvatio, tehnologiju nikako. Kada je prvi put vidio televizor, toliko se uplašio da su ga, vukući ga za noge, jedva izvukli ispod kreveta. No, zato je satima znao sjediti na suncu i u ruci vrtjeti kliker, običnu šarenu špekulu. Bacati ih u prašinu prema pravilima igre ipak nije uspio jer mu je nedostajala koordinacija pokreta. No, kada mu je magična kuglica jednom upala u zahodsku školjku, razbio ju je kao od šale.

Godinu za godinom, odgajatelji su ga naučili hodati u cipelama, koristiti pribor za jelo, upisati u školu, naučiti čitati i pisati, izvoditi najjednostavnije računske operacije. Samo u jednome osoblje nikada nije uspjelo.

– S obzirom da je dječak dobro i brzo napredovao, zaključili smo da je u ranom djetinjstvu ipak bio u kontaktu s ljudima. Nikada, međutim, nije ispričao ništa o svom najranijem djetinjstvu, načinu kako je dospio u šumu, svojim roditeljima, tvrdeći da se ničeg ne sjeća. Nikada nismo saznali čiji je i odakle je. Kasnije nas je uvjeravao da se ne sjeća ni prvih dana u domu – priča odgajatelj Dragan Rolović. Bit će da je, poput zvijeri koje su ga podizale, imao kratku memoriju. Ili je, pak, svoje formativne godine potisnuo u najskrivenije kutke svoje duše? – Zapravo, nije puno govorio čak ni onda kad je svladao veliki fond riječi – kaže, pa se prisjeća dana kad je četiri godine kasnije Pućke napustio beogradski dom. Jer, kada su koncem 1992. zapuhali vjetrovi rata, djeca su vraćena u republičke centre za socijalni rad iz kojih su dolazili, tako i on.

– Odlazak je teško pao i Pućketu i djeci i nama. Radeći s ovakvom djecom, investirate puno emocija. A o djetetu poput Pućketa da se i ne govori. Na kraju, oslonio je glavu na moje rame, tražeći nježnosti i pažnje kao svako dijete. Kad je otišao, plakali smo svi – sjeća se, dodajući da slučaj dječaka-vuka nije bio zabilježen u medijima.

– Bilo je to neko drugo vrijeme kada su se takve stvari držale ispod površine. Načelno, u interesu zaštite djeteta – kaže. Danas, svoja je sjećanja rado prenio i redatelju filma, jer kartoteka doma uništena je u požaru koji je izbio 1994., samo godinu dana nakon dječakova odlaska. Među dosjeima koji su otišli u nepovrat bio je i onaj Harisa Pućurice. Kakve li simbolike: iste je 1994. otišao i Haris, na put bez povratka. Djeca iz doma pričala su da se po povratku u Bosnu opet odmetnuo u šumu, ali u sivomaslinastoj, vojnoj odori. I tako se zatvorio krug. Kažu i to da je poginuo od zalutalog metka. U istoj šumi iz koje su ga izvukli lovci ili nekoj drugoj, u ovoj odori ili onoj, pucajući po svojima, tko god oni bili… nikad nećemo saznati. Jedini koji je znao bio je Žika, Harisov prijatelj iz doma koji je ima tome koja godina također otišao na put bez povratka.

Nitko je ipak postao netko

Sklapanjem mozaika lako se spoznaje da Haris nije dočekao ni punoljetnost, da je poginuo prije 18. rođendana. Za života, nitko ga nije tražio niti je on ikoga tražio, on je bio i ostao “ničije dijete”. Pa, ipak, o njemu se snimaju filmovi, pišu novinski članci: nitko je za svog kratkog života ipak postao netko. A priča o Harisu Pućurici, dječaku bez identiteta, ostaje i priča o apsurdu svih ratova, pa i onog krvavog na Balkanu, u kojem je čovjek čovjeku bio čovjek, dok mu vukovi podižu djecu. No, svi oni koje je duboko potresla njegova sudbina žele vjerovati da Haris – ili kako god bilo pravo ime divljeg dječaka – punim plućima udiše slobodu i da negdje u planinskim vrletima gdje ga lovci neće pronaći i danas pleše s vukovima.

(Večernji.hr)

Leave a Reply